Riječi što odjekuju u srcima dugo nakon što su izgovorene

Od 18. do 22. srpnja u Dubrovniku je održan četvrti Festival posvećen Miri Mići Muhoberac, dramaturginji, teatrologinji, kazališnoj kritičarki i predsjednici Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, redateljici, profesorici, ravnateljici Kazališta Marina Držića, dugogodišnjoj članici Matice hrvatske i Odjela za kazalište i film, lavici, Dubrovkinji, čovjeku nazbilj, blizanki i prijatelju. Festival, koji je pokrenula i organizirala Mićina sestra blizanka, Vesna Muhoberac, i ove se godine održao na prestižnim lokacijama Grada, snažno povezanima uz profesionalni rad i djelovanje te društveni život Mire Muhoberac. U umjetničkim, znanstvenim, ali i prijateljskim razgovorima na Festivalu su se okupili eminentni intelektualci, stručnjaci, kazalištarci, pjesnici i prijatelji.

Festival je otvoren stručnim skupom Raznovrsnost opusa: paleta interesa u Palači Sponza gdje su o liku i djelu Mire Muhoberac izlagale Tanja Kuštović, Matea Baković Andrić, Ivana Delić, Dubravka Crnojević Carić, Vesna Muhoberac te Sanja Miloloža koja je autorskim filmom predstavila svoju novu knjigu Naslovi, slojevi i brojevi Mire Muhoberac koja okuplja Mićine tekstove, dok je skladatelj Marko Jašek za film skladao i odsvirao Preludij za Miću. Gledala se i rekonstrukcija predstave Gospođa sa suncokretom Ive Vojnovića u režiji Mire i Vesne Muhoberac te slušala Theatralia, radijska emisija Trećeg programa Hrvatskog radija, kojoj je Mićo bila autorica i urednica. Praćena zvucima saksofona u interpretaciji Željke Somun, izlaganja je moderirala Mirjana Kaznačić.

Drugi dan Festivala započeo je Poetskim jutrom u atriju Kazališta Marina Držića. Uz zvuke saksofona prevoditeljice Željke Somun, svoju poeziju recitirali su pjesnici i pjesnikinje te prevoditelji i prevoditeljice, a druženje je moderirala Matea Baković Andrić. Čitali su se i Mićini tekstovi o poeziji, a prisjetili smo se i Miće kao ravnateljice Kazališta Marina Držića, u sklopu kojega je, u samome atriju, otvorila scenu Noćnik, gdje je održavala poetske večeri. Nakon kave u atriju produžili smo u Etnografski muzej Rupe na izložbu Dubrovačkih ljetnih igara Žene na sceni i iza scene, kustosicâ Barbare Margaretić i Viktorije Žuvela, gdje smo se prisjetili žena koje su svojim radom pridonijele afirmaciji Igara, među kojima počasno mjesto zauzima Fani Muhoberac, ravnateljica Igara od 1964. do 1971. i majka Mire i Vesne Muhoberac čije su fotografije kao djece u to zlatno doba Igara također izložene.

Trećega dana Festivala, u Studentskome teatru Lero u Lazaretima, zapitali smo se Što smo mi Vojnoviću (danas) i što je on nama (danas)? Uživali smo u audio i videoinstalaciji Zvučne didaskalije: Allons enfants u režiji, dramaturgiji i autorstvu Mire i Vesne Muhoberac, a čitali su se i tekstovi o Vojnoviću koje je Mićo pisala za radio, televiziju, časopise, knjige, simpozije i novine. Uz pomoć fotografija, knjižica i tekstova iz predstava nastalih prema Vojnovićevim djelima pokušali smo rekonstruirati i aktualizirati Vojnovićev prebogat opus – povodom 130. godišnjice praizvedbe Ekvinocija u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, godine 1895. Uz neizostavan zvuk saksofona, treći dan Festivala moderirala je Dubravka Crnojević Carić.

Četvrti dan Festivala brodom smo se zaputili u Cavtat, u goste Kući Bukovac, gdje smo toplo udomaćeni, ne bi li, 170 godina od njegova rođenja, otkrili Tko je nama Bukovac? Opijeni mirisima cvije­ća i voća s Bukovčevih slika, u sunčanom vrtu čitali smo tekstove o slikarstvu, boji, prostoru, moru i kamenu.

Peti i posljednji dan Festivala proveli smo na otoku Lokrumu, gdje smo okruženi paunima uživali u kavi i tekstualnim poslasticama iz emisija Prohujalo s vihorom, Theatralia, Signatura, kao i iz Vijenca, Prologa, Hrvatskoga glumišta i drugih novina i časopisa, uz nezaobilazne glazbene dijelove i moderiranje Vicka Krampusa.

Zlatokosa Mićo i ove nas je godine privukla svojim zlatnim nitima što ne poznaju slučajnost, uzburkala naše svjetove pogledom dubokim poput plavoga mora, rasvijetlila staze susretima što mijenjaju smjer, utkala prijateljstva što rastu polako te darovala riječi što odjekuju u srcima dugo nakon što su izgovorene. Festival Mićini dani svake godine obogaćuje zagrebački i dubrovački kulturni i umjetnički prostor, a postao je već tradicionalan te je bez njega teško zamisliti tmurne jesenske dane u Zagrebu kao i vruće ljetne dane u Gradu. S nestrpljenjem očekujemo što će nam još donijeti.